Zahvalnost je moćna energija koja nam pruža prizemnost i reset. Kao adapter za punjenje. Naše emocije stvaraju oko nas stvarnost, dimenziju u kojoj obitavamo. Zahvalnost je kao baza, dom gdje se vraćamo kada skrenemo s puta.
Danas često zaboravimo biti zahvalni. Puno toga nam dolazi pod uobičajeno i normalno. Zdravlje, vid, sluh, govor. Rijetko kada zastanemo i priznamo da imamo sreće. Obitelj, prijatelji, dom, posao, tople čarape, fina večera. Rutina nas uljulja u oholost, prenaglašenu samouvjerenost. I onda dođe život i malo nas polupa po glavi ukazujući nam na bitno. Tu kreće kukanje, žaljenje. Kod nas je kukanje nacionalni sport. Tko će kome pokazati da je više jadan. Kada je taj ekstremni sport došao na popis sportova ne znam, ali jako se često trenira. Toliko se vježba i prenosi da većina nacija zaslužuje zlatno odličje. Žali se oko banalnosti. Tek toliko, da se provježba u danu. Kukanje kao umna mreža stvara u nama magnet za privlačenje još stvari na koje bi se možda moglo žaliti. Jer hej, svemir sluša. Svemir ispunjava želje. Samo toliko da imaš nešto ispričati prijateljima na kavi, na poslu na pauzi ili mužu uz večeru. Hladno je, joj kako je vruće, prejako je sunce, opet kiša, kad ćemo kući, puno joj posla, danas je tek srijeda. Volimo biti jadni, izigravati žrtve, buditi sažaljenje. Jer tuđe tješenje nam dođe kao topla dekica u koju se volimo ušuškati. Ako ipak izostane tješenje od strane sugovornika, nađemo drugog slušatelja jer jako čeznemo za toplom dekicom. A ako obje strane vole kukati tu se jadu ne nadzire kraj. Svi tonu u bezdan kukanja. Samo čujemo žamor. Jer ako ne kukaš s tobom nešto nije u redu.
Sjećam se jedne lekcije. Neću zaboraviti nikad jednu divnu osobu. Jednog djeda. Tada, kada smo razgovarali, imao je 85 godina. Zračio je takvom zahvalnošću, skromnošću i jednostavnošću. Toliko je mudrosti prštalo iz njega a naizgled star, priprost seljanin. Hrapavih ruku, poderanog kaputa, s nebrojeno puno bure na licu, oskudno odjeven ali toplog osmjeha. Svaki svoj korak je popratio pjesmom, volio se šaliti i pričati šale da namami osmjeh. Čovjek u poznim godinama s jako puno životnog iskustva. Pola mladosti proveo je u zatvoru, život ga nije mazio. Imao je ženu, petero djece i unučad. Nije mu ništa bilo teško, znao je prepješačiti 20-ak kilometara samo da vidi unuka. Često su ga bližnji znali prekoriti jer ih je umarao, smetala im je njegova radost. Dječja radost koju je uspio sačuvati u sebi toliko godina. Živio je skromno sa ženom u maloj kućici zemljanog poda. Sretan, ispunjen, zahvalan. Moja duša se nahranila u samom njegovom prisustvu i rekla sam sebi, to mi je cilj. Kada ostarim želim ovu energiju. Želim biti zahvalna i skromna pa gdje god da me život nosi, nosim to sa sobom. To je bogatstvo.
Sami biramo što želimo. U današnje vrijeme okružuje nas svašta. Polako blijede prave vrijednosti. Život nas ući. Na nama je da slušamo, da vidimo znakove koje život svakodnevno nosi. Uspori, zahvali na svim blagoslovima. Odi kući zagrli i poljubi svoje najmilije. Zagrli sebe. Sve je odraz tebe. Zagledaj se u svoje srce.
Mi smo ti koji stvaramo nove generacije. Krivi smo mi. Učite svoju djecu toplinu, zahvalnost i ljubav. To su pokloni koji su najdragocjeniji. U ovo blagdansko vrijeme gdje nas sve obuzima materijalna stihija. Pružite jedni drugu pažnju, vrijeme, osmijeh, toplu riječ i ljubav. Nećemo biti tu dovijeka, ali dok ne učinimo svijet malo boljim mjestom. Ovo je naš svijet. Budimo zahvalni.
Add comment
Comments