Kad ti kažu da nešto ne možeš
Na sve nas utječe tuđe mišljenje, na neke više na neke manje. Sve ovisi koliko imate debelu kožu ili koliko ste svjesni samih sebe. Ili, koliko imate rupa od trauma iz djetinjstva. Rupa, rupetina, rupica, kratera i ponora.Sve se to da zaobići, iznad svih rupa se može sagraditi most.
Ti to ne možeš. Nitko nije uspio tako. To ne ćeš moći. A da, pusti snovi. Ružna si, debela, ne znaš kuhati, ne možeš završiti faks, nisi dovoljno dobra, ne zadovoljavaš. Puno puta ljudi oko nas uništavaju naše iskre koje žude da postanu plamen. Ponekad smo i sami puni sumnje. Teško nam je početi, krenuti, nastaviti. I još su tu ljudi oko nas koji nam bacaju breme sumnje na leda a mi, mi im dopuštamo. Jer im vjerujemo. Nase već slabo samopouzdanje se utapa, već odustaje. Jer tko sam ja, nisam dovoljno dobra, sumnje nam toliko vrište u glavi. Onaj realni i intuitivni čovječuljak u našem umu već boji jednu te istu bojanku. Bojanku bojanu bojama straha, slabosti, jada i ne ljubavi. Isti obrazac koji smo negdje kao dijete usvojili da nismo dovoljno dobri. I sve se vrti u krug. Patimo. Ne mičemo se s mjesta. Vrtimo se u vrtlogu nesigurnosti. Ustajemo, idemo na posao, obavljamo dnevne zadatke, peremo zube, oblačimo pidžamu i liježemo u krevet. Kao prizma istoga dana koji beskonačno traje. A život prolazi. Dan po dan, sat po sat. U nepovrat, u beskraj. Neke duše se probude, neke napuste ovaj život bez da su pokušale, bez da su uopće živjele. Sto to nije tragično? Cijeli život ne biti prisutan? Lebdjeti u beznađu mogućnosti a ne okusiti život. A mogli smo biti najbolja verzija sebe.
Ljudi moji prelijepi, duše moje ciste. U vama je sve. U vama se krije spektar boja. U vama je svijetlo. Ne dopustite samima sebi potonuti. Neka vas tuđe sumnje jačaju, iskoristite njihove zle jezike kao gorivo i porastite još vise. Izdignite se nada. Vi ste nebo. Vasi osjećaji su oblaci. Izdignite se višlje, izdignite se iznad.
Dokazano je da gdje nije prisutan čovjek, ne postoji ništa. Ne postoje boje, one su odraz našeg oka i svjetla. Svijet je ustvari crno bijel, boje su u nama. Sto nam to govori? Sve je odraz nas samih. Mi smo ti koji si krojimo svijet u kojem živimo. Mi smo ti koji dopuštamo svjetlo ili tamu.
Kada nam se rugaju, kada siju sumnje, kada nas vrijeđaju, kada mislimo da nismo dovoljno dobri. To smo mi dopustili, mi smo povjerovali. A mogli smo samo izdahnuti, pustiti i vinuti se iznad oblaka. Sagraditi most preko ponora. Na kraju krajeva i patimo jer upadnemo u ponor. Ponor u nama budi lose osjećaje. Onu debelo masnu sivu.
Onu rupu unutar sebe samo otjerajte izdahom.Udahnite svjetlo. Zasijte na nju ružičastu zakrpu, nacrtajte srce. Zagrlite sebe, pošaljite si ljubav, osmjehnite se i već ste na dobrom putu. Sad sve počinje raditi za vas. Već vas ruke same grle a noge same lete za snovima.
Osjećate ljubav unutar sebe i znate da ste vrijedni. Znate da ste vi ti koji držite uzde.Vi ste ti koji možete sve. Soba se ispunjava svjetlom. I vjerujete u snove. Sve možete jer znate : tko u čuda vjeruje, čuda i stvara.
Ne mogu vam vise ništa.
Podijeli
Add comment
Comments